Soba 123

Biće da je nekim ljudima, bez obzira na sve, uistinu suđeno da ostanu skupa. Kao, recimo, meni i Ireni. Dugo smo se nas dvoje mjerkali i pretvarali da smo u potpunosti posvećeni svojim brakovima, a onda su, iznenada i neočekivano, jednog kišnog jesenjeg dana, u nama pukli svi obziri i mi smo se našli u hotelskoj sobi, pijani i žestoko napaljeni.
Irena je bila profesorica engleskog jezika, s ambicijom da jednoga dana upiše doktorat. Sreli smo se sasvim slučajno, na izložbi fotografija jednog lokalnog umjetnika. Nosila je laku, lanenu haljinu koja je naglašavala njenu krhku i lijepo oblikovanu figuru žene u tridesetima. Bila je u društvu svoga supruga i te večeri, zapravo, nije se dogodilo ništa.
No, tri mjeseca poslije, život mi se počeo činiti nezamislivim bez nje. Njena je turistička agencija iznajmila poslovni prostor u zgradi u kojoj se nalazio i arhitektonski biro za koji sam tada radio. Sve češće smo se počeli sretati u dugim, poluosvijetljenim hodnicima i nakon svakog susreta u meni je ostajalo nešto lijepo i trepetljivo.
Tog sam avgusta ušao u svoju devetu bračnu godinu. Devet dugih godina slijepe, tjelesne odanosti ženi koja je iz dana u dan sve više nalikovala na jedan običan ženski ogrizak. Ko zna šta se to dogodilo s nama? Ljubav se, valjda, zagubila negdje usput – u računima za struju i komunalne usluge, potrošila se kao sapun, i mi smo već poprilično dugo trunuli jedno kraj drugog kao dva leša.

Nekako u isto vrijeme, Irena je prolazila kroz svoju prvu veliku bračnu krizu. Njena dugogodišnja priča o zlobnoj svekrvi, tvrdoglavoj nevjesti i neodlučnom mužu tih je dana upravo dobivala svoj vrhunac. Bila je ogorčena na supruga koji, za vrijeme njenih svađa sa svekrvom, nikada nije imao hrabrosti stati na njenu stranu. „Jebena pička“, govorila je. Ponekad mi je pričala o njemu s takvim gnušanjem da sam često mislio da ga nikada nije ni voljela. Tada bih obično šutio, ne znajući kako da je utješim, ali je ona znala da je razumijem.
U početku našeg odnosa osjećao sam nelagodu kada god bih se trebao svući jer sam bio svjestan da imam nekoliko kilograma viška pa sam se plašio da joj to ne smeta. No, ona je taj moj strah opisala kao bezrazložan i adolescentski: „Oboje smo malo felšavi, ali to je cijena koju čovjek plati živeći u braku“, rekla je i nasmijala se. Jebali smo se dvaput sedmično. Ponekad su to bile maratonske jebačine u kojima satima nismo željeli svršiti, a ponekad smo samo ležali u krevetu i pričali, bez želje za seksom.
Čekala bi me u hotelskoj sobi, obično četvrtkom poslijepodne ili ponedjeljkom ujutro, ovisno od svojih obaveza. Ponekad bi prošle sedmice da se ne vidimo i tada bi jedno drugom padali u naručje s takvom žestinom da su se zidovi tresli od naših zagrljaja. I uvijek se znalo: soba 123!
Ona bi, s vremena na vrijeme, donosila travu, ja alkohol, najčešće vino. Imala je svoj ritual od kojeg je rijetko odstupala: nakon nekoliko strastvenih poljubaca, spuštala se na koljena i otkopčavala mi rajfešlus. Uzimala mi je kurac u usta i sisala ga polako, kao bombon, sve dok ne bi očeličio i postao jedan mali, žilavi, čokoladni štapić. Znala se dugo i vješto igrati s njim, a ponekad bi se čak i naljutila ako bih je u toj igri prekinuo, kao kad djetetu bez razloga iz usta uzmete cuclu. Bila je izuzetno pažljiva i radila je to iz ćeifa, za razliku od moje žene kojoj sam zabranio da mi ga puši jer je to uvijek činila samo da mi udovolji, a u nepažnji, često bi mi kitu znala ogrebati zubima. Za nju, Irena je bila kraljica pušenja!
Irenina pička je gotovo uvijek bila obrijana i uredna. Lizao sam je s takvim užitkom da je to i za mene bilo pravo otkriće (moja žena mi nikada nije dala da je ližem). Volio sam pokrete njenog tijela dok bi mi jezik istraživao njenu unutrašnjost: izvijala se, vrištala, vukla me za kosu, stezala noge oko moga vrata i molila me da nikada ne prestanem.
Svršavali smo u jednom dahu, prozračni i lagani kao listovi na vodi. Ponekad bi mi kurac uzela u usta i stala ga sisati sve dok preko naboranih rubova njenih mesnatih usana ne bi prokukljala bijela magma moje sperme, a ponekad bi pak tražila da joj ga prospem po njenim malim, špicastim sisama. I tako je to išlo, mjesecima.
A onda su se stvari počele komplicirati. Sve češće i sve otvorenije Emilija je počela sumnjati da je varam. Tužila se da sam prema njoj drzak i leden i da je više ne volim što je, na kraju krajeva, i bila istina, no suočen s posljedicama preljuba i u strahu da ne izgubim djecu, nisam nalazio hrabrosti da joj to priznam. Instiktivno sam lagao da je sve u redu, da ne postoji nikakva druga i da je u pitanju samo premorenost od posla, ali bilo je to tako jadno i neubjedljivo da sam i sam bio svjestan kako se iza tih nevješto sročenih laži sve jasnije osjeća Irenino prisustvo u našim životima.
Jedne prilike upitao sam Irenu za savjet, a ona je posve neočekivano odgovorila da je možda bolje da se prestanemo viđati. „Bar na neko vrijeme“, dodala je. Napolju je padala kiša i grad je prigušeno disao ispod jesenjeg jastuka. Šutio sam, dugo, slušajući tišinu kako raste i ispunja sobu poput prljave vode. Htio sam reći kako je to ludost i kako zapravo ne mogu ni zamisliti svoj život bez nje, ali nisam. Onda je ustala, njena čvrsta, dobro očuvana guza odlijepila se od mojih butina i uskoro se, poput mjeseca, zabjelasala u polutami hotelske sobe. U zraku se osjećao miris prolivenog vina i hašiša. „Nedostajat ćeš mi“, rekla je gledajući kroz zamagljene prozore. Ustao sam i prišao joj udišući njenu ljepotu kao da udišem cvijet u vlastitoj bašti. Obujmio sam je rukama i spustio usne na njen mekani vrat. „I ti meni, dušo. I ti meni“, rekao sam ne sluteći da je, možda, gubim zauvijek.
No, nekim je stvarima jednostavno suđeno da se ponovo dogode. Nekih mjesec i pol nakon našeg raskida, sreo sam je na parkingu zgrade u kojoj smo radili. Razmijenili smo par uobičajenih riječi pokušavajući prikriti uzbuđenje koje smo osjetili našavši se tako iznenada sučelice jedno drugom. Imala je na sebi uske traperice i rozu vestu, a u njenoj kratkoj crnoj kosi sjajilo se nekoliko sedefnih šnali. Bila je prelijepa.
„I?“, upitala je. „Kako brak?“.
Klimnuo sam glavom. „Kod tebe?“
„Ista meta, isto odstojanje“, rekla je i nasmijala se. Potom je nastupila tišina, duga, neugodna.
„Da se odvezemo negdje?“, upitah spontano. Trenutak je šutjela.
„Jesi li siguran da to zaista želiš?“
„Nikada nisam bio sigurniji, Irena.“
Provezli smo se gradom prema hotelu, ali je, kada smo već bili nadomak, Irena predložila da skoknemo do obližnjeg jezera. Bilo je hladno decembarsko predvečerje, mrak se polako spuštao i nije bilo bojazni da će nas neko vidjeti. Usput sam nazvao kući i rekao Emiliji da ću se zadržati na poslu. Po njenom glasu znao sam da nije posumnjala. Posljednjih dana svo slobodno vrijeme provodio sam upravo s njom i klincima, pa sam vjerovao da su se stvari među nama u dobroj mjeri izgladile.
Našao sam jedan zaton i tu parkirao kola. Nigdje uokolo nije bilo žive duše, pa smo izašli i sjeli na jedan oveći kamen. Večer je bila mirna, mirisalo je na masline i kišu.
„Falio si mi kao što mi u životu nikada niko nije falio“, rekla je i spustila glavu na moje rame. Bila je tako krhka i medna da sam u jednome trenutku pomislio kako će mi se istopiti u rukama. Gurnuo sam jezik među njene usne i stao je ljubiti. Njena vrela usta odgovorila su mi istom mjerom i ubrzo nas je oboje zahvatio luđački plamen strasti.
Skinuo sam njenu vestu i zaronio glavu među njene grudi. Dugo sam je tako držao u naručju grickajući njene bradavice, polako, kao da jedem dvije male prezrele višnje. Jednom rukom sam pažljivo otkopčao dugmad na njenim farmerkama i ubrzo su pod mojim prstima zapucketale malene dlačice na venerinom brijegu. Bila je mokra i napaljena. Lizao sam joj sise i gurao srednjak u picu, polako, želeći da je dovedem do ludila. „Tako te očajno želim“, vapila je ljubeći me u groznici tjelesnog užitka.
„Možda bi bilo bolje da pođemo unutra. Hladno je“, rekoh.
„Ne. Želim da to učinimo ovdje, na ovom kamenu, pod ovim crnim nebom“, odgovorila je i izvijugala mi se iz krila. Potom je ustala i skinula se. Njen bijeli trbuh ukazao se pred mojim očima kao predivna, bijela bajka. Iz obližnjih krošnji, vjetar je pružao svoje hladne prste prema njenom zaognjenom tijelu.
Otkopčala mi je pantalone i stala mi sisati kurac kao nikada do tad. On se dugo razvlačio u njenim ustima kao da je od plastelina, a onda se, odjednom, ukrutio i ona je jasno osjetila trenutak kada ga treba staviti. Popela se na mene primivši samo glavić. Htio sam da joj ga gurnem do kraja ali je ona to vješto izbjegavala jašući samo na užarenom vrhu moje žilave kite. Poznavao sam taj njen način jebanja: htjela je da što duže izdržimo.
Jebali smo se dugo, slušajući kako se u tami ljuljaju valovi, sve dok se na izmaku snaga najzad nisam prostro po njoj, napunivši joj pičku vrelim sokom života.
„Šta će biti dalje?“ upitala je dok smo se vozili kući.
Šutio sam, očekujući da nešto predloži.
„Ponovo po starom?“, rekla je, a na licu joj je zaigrao vragolast osmijeh.
„U četvrtak popodne, soba 123. Ponesi hašiš“, rekao sam.
„Svakako“, rekla je i poljubila me prije nego je izašla iz kola.